TUMAČENJE 40 NEVEVIJEVIH HADISA – 1. HADIS

U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!
Od  Vođe pravovjernih, Ebu Hafsa, Omera ib. el-Hattaba, Allah bio njime zadovoljan, prenosi se da je rekao: ''Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je kazao: ''Doista su djela samo prema namjerama  i zaista će svaki čovjek dobiti ono što je naumio. Pa ko bude hidžru učinio u ime Allaha i Njegova Poslanika, njegova hidžra je hidžra Allahu i Poslaniku; a ko bude hidžru učinio zbog dunjaluka (materijalne dobiti), ili zbog žene da bi se njome oženio, njegova hidžra je za ono za šta ju je naumio.'' ( Bilježe ga predvodnici muhadisa Imam Buhari i Imam Muslim)

1. Bilježe ga imami Buhari i Muslim, kao što bilježe i autori u Sunena i drugih zbirki. To je prvi hadis u Buharijnom sahihu, a posljednji hadis u njegovom sahihu je: „Dvije riječi drage su Mislostivom, lahke na jeziku, a teške na vagi: Subhanallahi ve bi hamdihi subhanallahil-`Azim“

2. Otpočeo je imam Nevevi 40 hadisa sa ovim hadisom, a isto tako je skupina drugih učenjaka učinila, kao imam Buhari u svom sahihu, Abdulganijj el-Makdisi svoje djelo „Umdetu-l-Ahkam“, Begavi svoje djelo :“Mesabihu-s-sunneh“ i „Šerhu-s-sunneh“, također Sujuti svoje djelo „Džamiu-s-Sagir“ i drugi. Imam Nevevi je naslovio poglavlje u svome djelu : „El-medžmu` šerhul-muhezzeb“: „Poglavlje o iskrenosti i nužnosti ispravljanja namjera u vidljivim i skrivenim djelima (tj. srca)“ a zatim naveo tri Kur`anska ajeta, a potom ovaj hadis „Doista su djela samo prema namjerama“ i rekao za njega: „Učenjaci su složni na vjerodostojnosti ovog hadisa, na njegovoj bitnosti i velikoj važnosti i plemenitosti, i on predstavlja jedan od osnovnih stubova imana i prvo ka čemu se poziva, jer on potvrđuje ostale ruknove imana.“ Rekao je imam Šafija za njega: „Ovaj hadis ulazi sedamdeset različitih poglavlja iz fikha.“ također je rekao : „On je trećina znanja.“ Istim govorom su govorili i drugi učenjaci, i jedan od osnovnih hadisa na kojima se gradi Islam, a učenjaci su se po pitanju njihovog broja razišli, pa su neki rekli da su tri, četiri, dva, a neki su rekli da je to jedan hadis, ali su uglavnom svi spomenuti hadisi u ovom djelu „40 hadisa Nevevija“, tako da niko ne može sebi uskratiti znanje o ovim hadisima, jer su svi vjerodostojni i predstavljaju pravila i osnove Islama u njegovim osnovama i ograncima, kao i u zuhdu, edebu, ahlaku i drugim oblastima. Otpočeo je sa ovim hadisom povodeći se za selefom ovoga ummeta, neka je Allah sa svima njima zadovoljan. Prenosi se od skupine učenjaka da su smatrali da je poželjno da se svaka knjiga otpočne sa ovim hadisom kako bi time tragaocu za znanjem skrenuli pažnju na ispravljanje namjera i da time želi Allahovo lice sa svim svojim djelima, javnim i tajnim. Isto tako je prenešeno od Ebu Seida el-Mehdija, rahimehullah, da je rekao: „Kada god bih pisao neko djelo otpočeo bih sa ovim hadisom svako poglavlje.“ Također se od njega prenosi: „Ko želi da piše neko djelo neka otpočne sa ovim hadisom.“ Isto tako se prenosi od Imama Ebu Sulejmana Hameda el-Hatabija eš-Šafija u njegovom djelu „El-Mealim“: „Prethodnici od naših učenjaka su smatrali poželjnjm da se ovim hadisom otpočne bilo koje djelo koje je vezano za vjeru, zbog sveopće potrebe za njime u svim oblicima djela koja se čine.“
Rekao je Ibn Redžeb u svome djelu „Džami`ul-`Ulumi ve-l-hikem“: „Složni su učenjaci oko vjerdostojnosti ovog hadisa i njegove prihvatljivosti. Njime je Buhari otpočeo svoj Sahih i nadomjestivši njime uvodnu hutbu i ukazujući da je bilo koje djelo kojim se ne traži Allahovo lice ništavno, te da od njega nema koristi ni na dunjaluku ni na ahiretu.“

3. Rekao je Ibn Redžeb: „Ovaj hadis je jedan od osnovnih hadisa oko kojeg se kreće čitava vjera, tako da je prenešeno od Šafije da je rekao: „Ovaj hadis je trećina znanja i on ulazi u sedamdeset poglavlja iz fikha. Također je preneseno od imama Ahmeda da je rekao: „Osnova Islama je izgrađena na tri hadisa: na hadisu Omera: „Doista su djela samo prema namjerama.“, na hadis Aiše: „Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) nešto što nije od nje to je odbačeno.“, i na hadisu Numana b. Bešira: „Halal je jasan i haram je jasan“ .“ Također je Ibn Redžeb rekao komentarišući govor imama Ahmeda da se Islam čitav kreće oko ova tri hadisa: „Zbog toga što se sva djela vraćaju na činjenje naredbi i klonjenje zabrana i udaljavanje od sumnjihivh stvari, a ove sve stvari sadrži hadis Numana b. Bešira, a to se ostvaruje sve sa dvije stvari:
Prva: da djelo u svojoj vanjštini bude u skladu sa sunnetom i na ovo je ukazao hadis Aiše, radijallahu anha: „Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) što nije od nje to je odbačeno.“
Druga: da djelo u svojoj unutrašnjosti bude iskreno radi Allahova lica, kao što je na to ukazao hadis Omera, radijallah anhu: „Doista su djela samo prema namjerama.“

4. U hadisu je izraz: „Innema“ što ima oblik ograničavanja tj. „samo“ a riječ djela koja je došla u hadisu sa određenim članom neki učenjaci su rekli da se odnosi samo na djela ibadeta (kao namaz, post isl.) a drugi su rekli da obuhvata sva djela, tako da djela koja su od ibadeta biva nagrađen onaj ko ih čini, a ako su djela koja nisu ibadet kao što je jelo, piće, spavanje i slično onda onaj koji ih čini biva nagrađen za njih ukoliko s njima nijjeti približavanje Allahu i da ih čini radi Njega.

5. Rekao je Ibn Redžeb: „U govoru „i doista čovjeku pripada samo ono što je naumio“ je ukazivanje da čovjek nema od djela osim ono šta je time naumio, pa ako je njime naumio dobro dobiće dobro, a ako je naumio zlo dobiće njime zlo.“

6.  U govoru: „pa ko bude hidžru učinio u ime Allaha i Njegova Poslanika, njegova hidžra je hidžra Allahu i Poslaniku; a ko bude hidžru učinio zbog  dunjaluka (materijalne dobiti), ili zbog žene da bi se njome oženio, njegova hidžra je za ono za šta ju je naumio.“ Riječ „hidžra“ je izvedenica arapskog glagola „hedžere“ što znači ostaviti i napustiti nešto, kao na primjer da ostaviš neku zemlju u kojoj vlada strah i odeš u zemlju gdje vlada sigurnost, kao što je bila hidžra iz Mekke u Abeseniju, a isto tako može biti ostavljanje zemlje u kojoj vlada nevjerstvo i odlazak u zemlju gdje vlada Islam kao što je bila hidžra iz Mekke u Medinu. Hidžra u Medinu je time okončana (to jeste posebni propis hidžre u nju i činjenicom da je Mekka postala Darul-Islam), dok je hidžra iz nekog mjesta gdje vlada nevjerstvo u zemlju Islama i njen propis propisan do Sudnjeg dana.

U govoru „pa ko bude hidžru učinio u ime Allaha i Njegova Poslanika, njegova hidžra je hidžra Allahu i Poslaniku“ je naveden uslov i nagrada, to jeste čija hidžra bude radi Allaha i Poslanika s namjerom i usmjeravnjem, njegova hidžra je Allahu i Poslaniku nagradom. Rekao je Ibn Redžeb: „Čovjeku pripada od djela samo što je naumio i udio počinioca u njegovom djelu je samo prema njegovim namjerama, ukoliko je dobra dobiće dobro, a ukoliko je loša dobiće loše, tako da ove dvije rečenice predstavljaju sveopšte pravilo iz kojeg ne izlazi niti jedno djelo. I nakon toga je spomenuo primjer za djela, čija je vanjština jednaka (to jeste da čini hidžru) ali se u potpunosti razlikuje njihova ispravnost i neipsravnost naspram razlike namjera. Kao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da su sva ostala djela prema toj mjeri.“

U govoru: „njegova hidžra je za ono za šta ju je naumio.“ je obezvrijeđivanje tog djela jer je time želio dunjaluk i omavaložavanje istoga, pa ga zato nije ni spomenuo (već je samo rekao: „njegova hidžra je za ono za šta ju je naumio“)

7. Rekao je Ibn Redžeb: „Ono što je postalo poznato među prethodnicima je da je muhadžir Umm Kajs bio povod ovog hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali nisam našao niti jednu predaju vjerodostojnog lanca prenosilaca koja to potvrđuje, a Allah najbolje zna.“

8. Mjesto nijjeta tj. namjere je srce i izgovor riječima je novotarija i nije ga dozvoljeno izgovarati riječima u bilo kojem djelu ibadeta., osim u slučaju Hadždža i umre gdje se u telbiji spomene koju vrstu hadždža je nanijetio hadžija, Ifrad, Kiran ili Temetu, ili umru ako je riječ o umri.

9. Neke koristi ovog hadisa:

- Nema niti jednog djela, a da je bez namjere.
- Sva djela su samo prema namjerama.
- Nagrada ili kazna za djela je na osnovu namjere onog koji čini djelo.
- Navođenje primjera od strane onog koji podučaje druge kako bi govor bio jasniji.
- Vrijednost hidžre, zato što je navedena kao primjer od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je došlo u Muslimovom sahihu od Amra b. el-`Asa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zar ne znaš da Islam briše što je bilo prije njega, i da hidžra briše ono što je bilo prije nje, i da hadždž briše ono što je bilo prije njega (od loših djela)?“
- Neko djelo može biti mubah/dozvoljeno u osnovi (kao jelo, piće isl) i da se s tim čini ibadet ukoliko se s njime spoji dobra namjera kao da ojača tijelo za ibadet
- Jedno te isto djelo sa njegove vanjštine, može nekom čovjeku biti nagrada, a drugome kazna na osnovu namjere u djelu (kao što je bio primjer u hadisu)

Iz djela: „Fethu-l-kavijjul-metin fi šerhil-`erbe `in“ od šejha Abdul-Muhsina b. Hameda el-Abbada el-Bedra